HR 
EN Bolesti u fokusu:
Krimsko-Kongoanska hemoragična groznica (CCHF)
Lajmska bolest
Lajmska bolest ili borelioza
To je bakterijska bolest koja se prenosi na ljude ubodom zaraženih krpelja. Od bolesti obolijevaju ljudi i rjeđe domaće životinje.
Bolest je uzrokovana bakterijama iz obitelji Borreliaceae posebice Borrelia burgdorferi sensu lato. Kompleks B. burgdorferi complex has at least 17 species worldwide, although only five are relevant to humans. All of them can induce erythema migrans, that is an early skin rash. Borrelia afzelii i B. garinii glavne su u Europi i povezane su s kožnim manifestacijama i rjeđe neurološkim komplikacijama. B. burgdorferi sensu stricto može uzrokovati neurološke i artritične manifestacije. U Europi su identificirane dvije vrste B. bavariensis i B. spielmanii, povezana s neurološkim komplikacijama. Borrelia valaisiana i B. lusitaniae rijetko uzrokuju bolesti kod ljudi.
Prijavljena incidencija u Europi je oko 22,6 slučajeva na 100 000 stanovnika godišnje sa širokim rasponom ovisno o geografskom području. Godišnje se prijavi oko 85 000 slučajeva borelioze u Europskoj Uniji. Prema podacima Službe za epidemiologiju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) tijekom 2013. godine u Republici Hrvatskoj je prijavljeno je 661 oboljelih osoba od borelioze, 2014. godine 470 oboljelih, 2015. zaprimljene su 437 prijava, a u 2016. prijavljeno je 468 oboljelih osoba. Godišnje se prosječno prijavljuje oko desetak slučajeva u ljudi. Najveći broj oboljelih u Hrvatskoj zabilježen je u Zagorju, Međimurju, Koprivničko-križevačkoj županiji, a zatim u gradu Zagrebu i okolici Zagreba. Protutijela su dokazana u oko 0,5 % pasa.
Bakterije u većem dijelu Europe i Hrvatskoj prenose samo krpelji vrste Ixodes ricinus (fotografija 1 i 2), dok je u baltičkim zemljama vector Ixodes persulcatus. Nimfe se smatraju glavnim vektorom B. burgdorferi s.l. zbog svoje brojnosti i veličine. Vrijeme potrebno za uspješan prijenos borelija na ljude nikada nije u potpunosti utvrđeno. Nekoliko istraživanja koje se bave prijenosom borelija na ljude sugeriraju nizak rizik od razvoja borelioze i nakon hranjenja zaraženog krpelja.
Simptomi u ljudi su umor, zimica, vrućica, glavobolja, bolovi u mišićima i zglobovima uz karakterističnu kožnu manifestaciju koja se zove erythema migrans. U roku 2 do 30 dana oko mjesta uboda krpelja pojavljuje se crvenilo na koži ovalnog ili prstenastog oblika koje se postepeno širi, a u sredini postupno blijedi stvarajući karakterističan oblik. Erythema migrans može biti popraćena tzv. "malim simptomima" (glavobolja, klonulost, vrtoglavica, bolovi u zglobovima i mišićima, smetnje koncentracije). Ako se bolest ne liječi može doći do rasapa bakterija (spiroheta) i nastanka ranog proširenog oblika bolesti gdje u 10 do 20% neliječenih ljudi se razvije kronični artritis. Lajmska bolest u neliječenom obliku također može zahvatiti živčani sustav, uzrokujući takve simptome kao što su ukočen vrat i jaka glavobolja (zbog meningitisa), privremenu paralizu mišića lica (Bellova paraliza), neosjetljivost na podražaje, bol ili slabost u udovima ili slabu koordinaciju mišića te mali broj ljudi može imati I srčane probleme, kao što su nepravilni srčani otkucaji i to nekoliko tjedana nakon infekcije. U životinja se može manifestirati artritisom.
If you suspect a disease, contact your doctor or veteinarian
Krimsko-Kongoanska hemoragična groznica (CCHF)
CCHF je rijetka, virusna bolest zoonotskog potencijala koja se širi na ljude ugrizom krpelja ili kontaktom sa zaraženom krvlju životinja. Prenosnici bolesti su krpelji roda Hyalomma koji mogu prenijeti virus hraneći se na različitim domaćim preživačima (ovce, koze i goveda), divljim biljojedima, zečevima, ježevima i određenim glodavcima.
Uzročnik bolesti je CCHF virus roda Orthonairovirus iz porodice Nairoviridae , reda Bunyavirales
Bolesti je opisana na Krimskom poluotoku 1967. godine, dok je 1956. godine virus izoliran kod bolesnika u bivšem Zairu (danas Demokratska Republika Kongo). Godine 1969. dokazano je da su ove dvije epidemije zapravo uzrokovane istim virusom. Rasprostranjenost virusa odražava široku rasprostranjenost Hyalomma krpelja, dominantnog vektora virusa. CCHF je najraširenija virusna hemoragijska groznica, koja se javlja u istočnoj i južnoj Europi, Mediteranu, sjeverozapadnoj Kini, središnjoj Aziji, Africi, Bliskom istoku i Indijskom potkontinentu. CCHF je prvi put dijagnosticirana na Europskom prostoru, u Bugarskoj i postaje endemičan u nekim regijama zemlje. U Grčkoj je prvi i dosad jedini autohtoni slučaj prijavljen 2008. Godine 2016. Španjolska je prijavila prve autohtone slučajeve u pokrajini Ávila, Castile-León. Prema Europskom centru za prevenciju i kontrolu bolesti (ECDC), trenutno je u Europi (2024.) zabilježen samo jedan (ujedno i smrtni) slučaj ove bolesti u Španjolskoj. U Republici Hrvatskoj bolest nije potvrđena.
CCHF virus se može širiti putem: ugriza krpelja od zaraženih tvrdih krpelja ( Ixodidae ), kontakta s krvlju ili tjelesnim tekućinama zaraženih životinja ili ljudi, nepropisno sterilizirane medicinske opreme. Viremija u stoke je kratkotrajna i slabog intenziteta. Životinje imaju ključnu ulogu u životnom ciklusu krpelja, prijenosu i umnožavanju virusa te su stoga u fokusu veterinarskog javnog zdravstva. Prirodni ciklus CCHF uključuje transovarijalni i transstadijalni prijenos među krpeljima i ciklus krpelj-kralježnjak-krpelj koji uključuje razne divlje i domaće životinje. Infekcija se također može prenijeti između zaraženih i nezaraženih krpelja tijekom zajedničkog hranjenja na domaćinu; takozvani fenomen 'neviremičnog prijenosa'.
Budući da životinje ne razvijaju kliničke znakove, CCHF infekcije nemaju utjecaja na ekonomski teret stočarske proizvodnje životinja. Za razliku od životinja, infekcije kod ljudi mogu rezultirati razvojem teške bolesti. Osobe s CCHF obično boluju oko dva tjedna. Oko četvrtog dana bolesti mogu se razviti velika područja jakih modrica, jako krvarenje iz nosa i nekontrolirano krvarenje na mjestima ubrizgavanja. Smrtnost kod hospitaliziranih ljudi iznosi 50 %, nažalost ne postoji specifično liječenje ili lijek za CCHV. Oporavak je spor, a dugoročni učinci nisu dobro proučeni.
Ako sumnjate na bolest, obratite se liječniku ili veterinaru
Više informacija:
https://www.nature.com/articles/s41579-023-00871-9
https://www.osmosis.org/answers/crimean-condo-hemorrhagic-fever
Q groznica
Q grozica je zarazna bolest životinja i ljudi. Coxiella burnetiiObolijevaju prvenstveno goveda, mali preživači, mačke i ljudi, a oboljeti mogu i ostale vrste sisavaca i ptice. Bolest se smatra najznačajnijim uzročnikom zaraznih pobačaja preživača, te je opasna zoonoza koja se brzo i lako širi, a teško iskorjenjuje. Među ljudima bolest se prenosi spolnim odnosom, prilikom autopsije, transfuzijom krvi, te transplantacijom koštane srži imunokompromitiranom pacijentu. Tijekom trudnoće bolest se može prenijeti s majke na plod i na osobe prisutne tijekom poroda. Mogući putevi infekcije čovjeka prikazani su na Slici 1.
Uzročnik bolesti je bakterija Coxiella burnetii koja stvara spore koje se mogu prenositi zrakom, i koje su vrlo infektivne (1-10 bakterija uzrokuje bolest) te se smatraju potencijalnim biološkim oružjem. C. burnetii je mala gram negativna bakterija. Njezine se spore mogu nalaziti neaktivne u tlu.
"Q" u imenu bolesti označava upit. Dobila je naziv kada su ljudi prvi put počeli oboljevati od nje (1930-ih u Australiji i 1940-ih u SAD-u) jer liječnici nisu znali što ju uzrokuje. Stoga su imali mnoštvo pitanja (ili "upita") o uzroku groznice. Bolest je prisutna i redovito se pojavljuje na području RH, a opisana je u većini europskih zemalja (Slika 2.). To je endemska bolest priobalnog dijela RH, a mikroendemska područja utvrđena su u izbojima bolesti u kontinentalnom dijelu (Čazma, Đurđevac…). U ožujku 2022. u okolici Rijeke potvrđeno je 20-tak oboljelih ljudi s jednim smrtnim ishodom. U Hrvatskoj se broj oboljelih ljudi kreće od nekoliko do nešto više od 20 oboljelih godišnje. Svake se godine utvrde pozitivni slučajevi u goveda i ovaca, a povremeno i u koza.
Unatoč asimptomatskoj infekciji životinje izlučuju uzročnika putem posteljice, amnionske tekućine, urinom, izmetom i mlijekom. Kada bolest prvi puta uđe u uzgoj, brzo se širi i izaziva pobačaje u visokim razmjerima. Najveći problem su otporne spore koja godinama preživljavaju u okolišu te su stalan izvor infekcije. Čovjek se inficira kontakom putem inficirane posteljice, fetusa, lohija, udahom spora, a može se inficirati i aerosolom preko kontaminiranog okoliša. Također se smatra da su krpelji vektori koji prenose bolest.
U ljudi Q groznica može proći neopaženo, ali može biti i akutnog ili kroničnog tijeka. Akutna se infekcija očituje glavoboljom, febrilitetom, bolovima u kostima, upalom pluća, dok se u kroničnoj javlja hepatitis, endokarditis i neurološki simptomi. U domaćih preživača bolest je tipično blaga ili asimptomatska, a najozbiljnija posljedica je pobačaj u kasnoj gravidnosti. Redovito se pojavljuje krajem zime ili u proljeće, za vrijeme janjenja/jarenja. Bolest je opasna zoonoza, koja u akutnoj fazi ima kliničku sliku sličnu gripi, a u kroničnoj se razvija hepatitis, osteomijelitis i endokarditis, pa i smrt. Bolest već sada uzrokuje značajne negativne učinke kako na zdravlje životinja tako i na zdravlje ljudi, te predstavlja značajan rizik za javno zdravlje RH.
Ako sumnjate na bolest, obratite se liječniku ili veterinaru
Više informacija:
https://www.woah.org/en/disease/q-fever
Ehinokokoza
Ehinokokoza ljudi je bolest uzrokovana larvalnim stadijima trakavica iz roda Echinococcus (porodica: Taeniidae, red: Cyclophyllidea, razred: Cestoda). Cistična ehinokokoza ljudi uzrokovana je larvalnim stadijima trakvice Echinocoscus granulosus sensu lato (fotografija 1).
Trakavica E. granulosus s.l. parazitira u tankom crijevu pasa i drugih kanida te ne uzrokuje vidljive znakove bolesti. Različite vrste biljojeda i svjeda su posrednici u kojima se razvijaju ciste (fotografija 2) također bez vidljivih znakova bolesti. Ljudi su takozvani slučajni posrednici u smislu da mogu biti invadirani na isti način kao i drugi posrednici , ali nisu uključeni u prijenos na konačnog nositelja.
Trakavica Echinococcus granulosus sensu lato (mala pasja trakavica) predstavlja kompleks od deset poznatih genotipova razvrstanih u pet vrsta: E. granulosus sensu stricto (prijašnji „ovčji genotip”, G1 do G3), Echinococcus equinus (genotip konja, G4), Echinococcus ortleppi (genotip goveda, G5), Echinococcus canadensis (genotip deve, G6; genotip svinje, G7; G9, i genotipovi cervida G8 i G10) te Echinococcus felidis („genotip lava”). U Republici Hrvatskoj do sada su molekularno potvrđene dvije vrste i to E. granulosus sensu stricto i E. candensis..
Hrvatska je povijesno bila visoko endemsko područje cistične ehinokokoze, posebice Dalmacija i otoci. Današnja učestalost iznosi 0.1- 0.99 slučajeva na 100 000 stanovnika i prosječno se prijavljuje oko desetak slučajeva u ljudi godišnje. Od 1994. do 2018. godine prosječno je prijavljivano 20 oboljelih (od 11 do 26), dok se zadnjih pet godina prijavljuje do 10 slučajeva godišnje (od 3 do 7).
Psi i drugi kanidi se invadiraju prilikom hranjenja s hidatidnim cistama koje sadrže protoskolekse (fotografija 3) iz posrednika (npr. ovce, koze, goveda ili svinje), iz kojih se razvijaju u odrasle trakavice u crijevu. Nakon sazrijevanja trakavica zreli članci trakavica pucaju, jaja se izlučuju fecesom u okoliš. Posrednici se invadiraju hranom ili vodom kontaminiranom jajima prilikom hranjenja. U crijevima iz jaja izlaze onkosfere koje ulaze u cirkulaciju životinja te se razvijaju u ciste u unutarnjim organima životinje. Ljudi se invadiraju na isti način, hranom i vodom kontaminiranom jajima trakavice.
Hidatidne ciste se najčešće stvaraju u jetri (u 60 % slučajeva), zatim u plućima (25 %), a u 15 % slučajeva u drugim organima i tkivima, te uzrokuju različite simptome ovisno o zahvaćenim organima, veličini i broju cisti. Invazije često ostaju asimptomatske godinama prije nego što ciste narastu dovoljno velike da izazovu simptome u zahvaćenim organima. Simptomi i znakovi mogu nalikovati onima koje stvara tumor velikog obujma. U jetri ciste u konačnici dovode do boli u trbuhu ili opipljive mase. Ako je začepljen žučni vod, može doći do žutice. Ruptura ciste može izazvati reakciju pacijenta koja se očituje groznicom, urtikarijama, eozinofilijom i potencijalno anafilaktičkim šokom.
Ako sumnjate na bolest, obratite se liječniku ili veterinaru
Hepatitis E
Hepatitis E (HE) je bolest jetre uzrokovana virusnom infekcijom. Inficirati se mogu ljudi i velik broj domaćih (konji, domaće svinje, psi, mačke) i divljih životinja (divlje svinje, divlji kanidi).
Uzročnik HE je virus hepatitisa E (HEV). HEV je mali (27-34 nm) neomotani ikozaedralni virus s jednolančanom pozitivno-nabijenom RNA duljine otprilike 7,2 kb. HEV se klasificira u rod Orthohepevirus , obitelj Hepeviridae i pokazuje relativno strogu specifičnost prema domaćinu. Genotipovi koji inficiraju ljude, koji su vodeći uzrok akutnog hepatitisa diljem svijeta, kao i zoonotski genotipovi koji potječu od domaćih životinja i divljih sisavaca (svinja, divlja svinja, zec, jelen, kuna i neke vrste deva), grupirani su u vrstu Orthohepevirus A , koja uključuje ukupno osam genotipova (HEV1–8). Orthohepevirus B sadrži vrste ptičjeg virusa hepatitisa E koji uzrokuju “splenomegalni sindrom” i “bolest velike jetre i slezene” kod peradi, dok je Orthohepevirus C izoliran iz glodavaca (štakora, miševa, voluharica i krtica) i mesojeda (kao što su kune, vidrice i lisice). HEV iz šišmiša spada u vrstu Orthohepevirus D. HEV povezan s ribama pripada rodu Piscihepevirus . Četiri genotipa HEV uzrokuju bolest kod ljudi, pri čemu svaki pokazuje različite epidemiološke i kliničke karakteristike u zemljama u razvoju i razvijenim zemljama. Slučajevi hepatitisa E obično javljaju se u područjima gdje je HEV endemičan (genotip 1 u Aziji i Africi, genotip 2 u Meksiku i zapadnoj Africi te genotip 4 na Tajvanu i u Kini) na jedan od dva načina: ili kao epidemije ili sporadični slučajevi , dok se kao izolirani slučajevi javljau u razvijenim zemljama poput Sjedinjenih Država (genotip 3). Iako je kontaminirana voda glavni izvor infekcije HEV-om, zoonotski potencijal prepoznat je za genotipove 3 i 4.
Sumnja na hepatitis E prvi put je postavljena 1980. tijekom epidemije akutnog hepatitisa uzrokovanog vodom u Kašmiru, Indija. U Hrvatskoj su prvi uzorci životinjskog podrijetla testirani na prisutnost HEV RNA 2007. godine, a sveobuhvatno istraživanje temeljeno na otkrivanju viralne RNA kod domaćih i divljih životinja te mekušaca s ciljem istraživanja moguće uloge divljih životinja u širenju zoonotskih genotipova HEV-a provedeno je 2009. godine. HEV RNA je otkrivena kod domaćih svinja i divljih svinja, ali nije potvrđena kod drugih domaćih ili divljih životinja. U Hrvatskoj je prvi autohtonni slučaj hepatitisa E kod ljudi prijavljen 2012. godine.
Hepatitis E uglavnom se prenosi feko-oralnim putem, slično kao hepatitis A, iako su virusi nesrodni. Zagađena voda, nedovoljno termički obrađeno meso (posebno svinjetina) i loša sanitacija doprinose njegovom širenju.
Prosječno razdoblje inkubacije za hepatitis E u ljudi iznosi 40 dana, varirajući od 2 do 8 tjedana. Većina infekcija HEV-om je asimptomatska, ali simptomi mogu uključivati žuticu, umor i mučninu. Povećane razine jetrenih aminotransferaza poklapaju se sa simptomatskom fazom. Ne postoji antivirusna terapija za akutni hepatitis. Obično dolazi do oporavka spontano i bez liječenja. Virusa se više ne može pronaći u krvi za tri do šest mjeseci, , dok se u stolici možr zadržati dulje vrijeme (od 1 tjedan prije pojave do 30 dana nakon pojave žutice).
Većina zaraženih životinjskih vrsta ne pokazuje kliničke znakove, ali se viremija i antitijela na HEV detektiraju u uzorcima seruma zaraženih životinja. Ptice se mogu zaraziti HEV—om i oboljeti od simptomatske bolesti (hepatitis-splenomegalija) koje nije opasna za ljude.
Ako sumnjate na bolest, obratite se liječniku ili veterinaru
Više informacija:
https://www.visavet.es/en/articles/hepatitis-e-zoonotic-emerging-disease-industrialized-countries.php
https://en.wikipedia.org/wiki/Hepatitis_E
https://britishlivertrust.org.uk/information-and-support/liver-conditions/hepatitis-e
Influenca svinja
Influenca svinja vrlo je zarazna, akutna respiratorna bolest proširena u uzgojima svinja u cijelom svijetu. Infekcija ljudi virusom influence koji kruži među svinjama nije uobičajena i javlja se vrlo rijetko, no ako se to dogodi, izdvojen virus naziva se „varijantni“ te mu se dodaje prefiks „v“ (npr. vH1N1).
Virus influence svinja (VIS) pripada Influenza A virusima (IAV), rodu Alphainfluenzavirus, porodici Orthomyxoviridae sa segmentiranim RNA genomom.
Bolest je u svinja prvi puta prepoznata u Sjevernoj Americi 1918. godine nakon pojave pandemije „španjolske gripe“ nakon koje se proširila gotovo na sve kontinente. Klasični svinjski H1N1 virus je u europskih svinja bio dominantan samo petnaestak godina prije nego li ga je početkom 1980-ih zamijenio H1N1 podtip nalik ptičjem. Najčešći podtipovi virusa IS koji danas kruže diljem svijeta su H1N1, H1N2 i H3N2. Zastupljenost različitih podtipova i genotipova može se razlikovati i prema geografskim regijama.
Evolucija VIS-a u Europi i Aziji bitno se razlikuje od one u Sjevernoj Americi. Virusi influence svinja i ljudi međusobno se razlikuju prema genskim i antigenskim svojstvima iako imaju istu nomenklaturu.
Tijekom 2009. godine, novi, do tada nepoznat virus proširio se u ljudi diljem svijeta. Radilo se o pandemijskom virusu influence H1N1 (H1N1pdm09). Pojava virusa H1N1pdm09 rezultat je preslagivanja gena sjevernoameričkog “trostruko presloženog” (engl. triple-reassortant-TRA) i euroazijskog svinjskog „nalik ptičjem“ H1N1 virusa. Upravo iz tog razloga novi oblik influence u ljudi nazvan je „svinjskom gripom“. Nedugo nakon pojave pandemije u ljudi 2009. godine „novi virus“ uveden je u europsku populaciju svinja. Istovremenim kruženjem pandemijskog soja VIS i ostalih sojeva VIS nastavlja se stvaranje novih presloženih inačica ovog virusa.
Prema posljednjim podatcima istraživanja završenog 2016. godine seroprevalencija VIA u svinja u Hrvatskoj bila je 30,3%. Najzastupljeniji podtip u populaciji hrvatskih svinja bio je H1N1 nalik ptičjem (44,6%), zatim H3N2 (42,7%) i podtip H1N2 (26,3%). Iako je pandemijski soj H1N1pdm09 najvjerojatnije već bio prisutan i u hrvatskim uzgojima svinja, radi raznolikosti cirkulirajućih sojeva nije nikada dokazan metodom inhibicije hemaglutinacije. Zbog manjka dostupnih uzoraka, utvrđen je samo euroazijski H1N1 nalik ptičjem koji je potom i izoliran na staničnoj kulturi. Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), tijekom 2023. godine zabilježena su dva slučaja varijantnih virusa IS u ljudi, u Ujedinjenom Kraljevstvu (vH1N2) i Nizozemskoj (vH1N1), a početkom 2024. godine zabilježena je infekcija vH1N1 u Španjolskoj. U Hrvatskoj varijantni virus nikad nije utvrđen.
I u ljudi i u svinja, virus se prenosi izravnim kontaktom, kontaminiranim predmetima i okolišem ili putem čestica u obliku aerosola. Bolest se ne prenosi mesom zaraženih svinja.
Važno je naglasiti da je prijenos varijanti VIS s čovjeka na čovjeka rijedak i da većina infekcija kod ljudi ne rezultira daljnjim prijenosom. Pojava posljednjeg pandemijskog VIS 2009. godine bila je, vjerojatno, rezultat višegodišnjeg preslagivanja gena i prilagodbe novonastalog virusa na ljudski organizam kako bi se mogao prenijeti s čovjeka na čovjeka.
IS prvenstveno je bolest svinja. Uzrokuje simptome kao što su vrućica, kašalj, iscjedak iz nosa, letargiju i smanjeni apetit. Iako je stopa smrtnosti u svinja općenito niska, morbiditet u zaraženim svinjskim stadima može iznositi čak 100 % i može prouzročiti znatne ekonomske gubitke zbog smanjenog prirasta tjelesne težine i sekundarnih infekcija.
Infekcija ljudi varijantama virusa influence obično rezultira blagim kliničkim simptomima sličnim sezonskoj gripi, kao što su vrućica, glavobolja, letargija i respiratorni simptomi.
If you suspect a disease, contact your veterinarian
Više informacija:
https://www.ecdc.europa.eu/en/swine-influenza/factsheet
https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S1931312820304029
Groznica Riftske doline (GRD)
Groznica Riftske doline (GRD) je vektorska zoonoza koja može uzrokovati tešku bolesti u ljudi i preživača, kao što su goveda, koze, ovce, bivoli i deve.
Uzročnik GRD-a je virus groznice Riftske doline (VGRD), RNA virus koji pripada rodu Phlebovirus, redu Bunyavirales i obitelji Phenuiviridae
Bolest je dobila naziv prema Riftskoj dolini u Keniji gdje je prvi puta izdvojen VGRD tijekom epidemije u ovaca na farmi. Sredinom 20. stoljeća GRD je uglavnom bila ograničena na subsaharsku Afriku, međutim proširila se na područje arhipelaga Comorosi (uključujući Mayotte), Madagaskara, Saudijske Arabije i Jemen. Najveće epidemije ljudi zabilježene su u Egiptu 1977.-78. godine, s približno 18.000 slučajeva oboljenja i 598 smrtnih slučajeva, te u istočnoj Africi 1997.godine kada je 90.000 ljudi bilo zaraženo, a 500 umrlo. Godine 2000., 516 osoba sa sumnjom na teški oblik GRD-a zaprimljeno je u primarne zdravstvene ustanove i bolnice u Saudijskoj Arabiji, od kojih je 87 umrlo.
Prema podatcima Europskog centra za prevenciju i kontrolu bolesti (ECDC), između 2017. i 2020. godine nije prijavljen nijedan slučaj iz zemalja EU/EEA. Francuska je prijavila tri uvezena slučaja u 2016.godini. Prije toga, uvezeni slučajevi prijavljeni su iz Ujedinjenog Kraljevstva (UK) i Francuske 2012. godine (dva slučaja), iz UK 2013. (jedan slučaj) i iz Francuske 2015. (jedan slučaj). Do sada nije prijavljen nijedan slučaj prijenosa VGRD-a s čovjeka na čovjeka.
U ljudi, VGRD većinom prenose komarci rodova Aedes i Culex ali se također mogu zaraziti izravnim ili neizravnim kontaktom s krvlju i tjelesnim tekućinama ili organima zaraženih životinja, pomaganjem pri porodu životinja ili tijekom uklanjanja lešina. Mogućnost prijenosa VGRD-a s osobe na osobu do danas nije dokazana.
Među životinjama VGRD se uglavnom širi ugrizom zaraženih komaraca. Ženka komarca također može prenijeti virus izravno na svoje potomstvo putem jaja iz kojih će se izleći nove generacije zaraženih jedinki. Premještanje stoke i širenje komaraca pasivnim prijenosom pogoduje širenju VGRD-a u nova geografska područja.
Klinička slika obično je nespecifična, što otežava prepoznavanje bolesti.
Kod životinja se javlja visoka tjelesna temperatura, letargija i pobačaj u gravidnih životinja. U teškim slučajevima stopa smrtnosti mladih životinja je visoka (90 %–100 %) i obično uginu unutar 2–3 dana. Odrasle životinje su manje osjetljive i imaju stopu smrtnosti 10–30 %. Na GRD treba posumnjati pri pojavi učestalih pobačaja i neonatalne smrtnosti kod domaćih preživača, posebno nakon neuobičajeno obilnih oborina i poplava.
U ljudi se simptomi javljaju 2-6 dana nakon infekcije i uglavnom su nespecifični i blagi, nalik gripi, kao što su vrućica, bolovi u mišićima i zglobovima te glavobolja. Međutim, u nekih pacijenata dolazi do pojave težeg oblika GDR-a koji se očituje hemoragičnom groznicom i hepatitisom, javlja se krvarenje desni i krvarenje iz nosa, encefalitis i bolest oka. Stopa smrtnosti od teških oblika GRD-a može biti čak 10-20 %. Za bolesnike s blagim simptomima nije potrebno specifično liječenje, dok se za teže slučajeve preporučuje opća potporna terapija.
Ako sumnjate na bolest, obratite se liječniku ili veterinaru
Više informacija:
https://www.cdc.gov/rift-valley-fever/about/index.html
https://www.who.int/health-topics/rift-valley-fever#tab=tab_1
https://www.mdpi.com/2227-9059/12/3/540
Tick-borne Encephalitis (TBE)
Krpeljni encefalitis (TBE) je virusna zarazna bolest koja uzrokuje kliničke znakove oboljenja središnjeg živčanog sustava, a prenosi se tijekom hranjenja zaraženih krpelja na ljudima. U svom prirodnom ciklusu virus krpeljnog encefalitisa (TBEV) se prenosi od inficiranog krpelja (u Europi je to najčešće krpelj Ixodes ricinus) na male sisavce koji su rezervoari uzročnika. Ljudi su slučajni i krajnji domaćini ovog virusa i nemaju ulogu u daljnjem širenju bolesti. Različite vrste divljih, ali i domaćih životinja, također mogu biti zaražene, a klinička oboljenja povremeno se opisuju u pasa i konja. Za javno zdravstvo najznačajnije su infekcije domaćih preživača (koze, ovce i goveda) koji ne pokazuju kliničke znakove, ali tijekom akutne faze infekcije mogu izlučivati virus mlijekom. Konzumacija nepasteriziranog mlijeka ili mliječnih proizvoda od takvih zaraženih životinja opisana je u nekim slučajevima kao način zaražavanja ljudi.
Virus krpeljnog encefalitisa (TBEV) je arbovirus (prenošen člankonošcima) koji pripada porodici Flaviviridae, rodu Orthoflavivirus, serokompleksu virusa krpeljnog encefalitisa. Postoje tri glavna podtipa TBEV, europski, sibirski i daleko-istočni te dva nedavno opisana nova (baikalijski i himalajski). Različiti podtipovi TBEV prošireni su u određenim područjima svijeta, sa nekim područjima preklapanja, a intenzitet kliničke slike u velikoj mjeri ovisi i o podtipu virusa kojim je čovjek inficiran.
TBE se endemijski pojavljuje u različitim područjima Euroazije, od Zapadne Europe do najistočnijih dijelova Azije. Bolest se u Europi endemijski pojavljuje u 27 država, uključujući i Hrvatsku. Bolest je prvi put opisana 1953. godine u sjevero-zapadnom kontinentalnom dijelu naše države od kada se slučajevi oboljenja ljudi kontinuirano potvrđuju sve do današnjeg dana. Većina zaražavanja ljudi u Hrvatskoj posljedica je infekcije tijekom hranjenja zaraženih krpelja na ljudima. Međutim, posljednjih nekoliko godina potvrđene su dvije obiteljske epidemije u kojima je izvor infekcije bila konzumacija kozjeg mlijeka, odnosno mliječnih proizvoda. Na europskoj razini, u posljednje vrijeme svjedočimo pojavi oboljenja ljudi od TBE na novim područjima kao i povećanju broja slučaja u ranije poznatim endemskim regijama, a očekuje se da će se ovakav trend nastaviti i u budućnosti
U većini slučajeva način zaražavanja ljudi TBEV je hranjenje zaraženog krpelja na njima. Drugi načini zaražavanja su manje učestali, a među njima je najznačajniji zaražavanje konzumacijom nepasteriziranog mlijeka ili mliječnih proizvoda domaćih preživača, jer omogućuje istovremeno zaražavanje većeg broja ljudi. Neovisno o načinu zaražavanja, značajno je istaknuti da su ljudi krajnji domaćini, odnosno da nikada nisu izvor infekcije i ne postoji mogućnost zaražavanja u kontaktu s njima. Različite vrste životinja mogu biti zaražene također od inficiranih krpelja međutim i one predstavljaju krajnje domaćine. Izuzetak su, kao što je ranije istaknuto, domaći preživači u fazi viremije kada mogu izlučivati virus mlijekom u dostatnoj količini za zaražavanje ljudi.
Infekcije TBEV u ljudi su najčešće asimptomatske. U slučaju kliničkog oboljenja ljudi, zaraženih europskim podtipom virusa, koji je prisutan u našem području, bolest je obično bifazična. Prva faza, podudarna s viremijom, očituje se vrućicom, umorom, mučninom, glavoboljom te bolnošću mišića i zglobova. Nakon nekoliko dana poboljšanja započinje druga faza bolesti koja se očituje simptomima oboljenja središnjeg živčanog sustava. Ova faza neuroinvazivne bolesti očituje se meningitisom, encefalitisom ili meningoencefalitisom.
Infekcije TBEV u životinja također su u pravilu asimptomatske. Klinička oboljenja opisana su sporadično u konja s nespecifičnim znakovima neurološkog oboljenja, a učestalije se bilježe klinička oboljenja u pasa s nespecifičnim kliničkim znakovima koji prethode pojavi kliničkih znakova oboljenja živčanog sustava. Ovakav bifazičan razvoj bolesti u pasa vrlo je sličan razvoju bolesti u ljudi. Smrtnost u pasa s neurološkim kliničkim znakovima je 33%, a dugotrajne neurološke posljedice ostaju u 17% oboljelih životinja.
Ako sumnjate na bolest, obratite se liječniku ili veterinaru
Bolest Zapadnog Nila (WNF)
Bolest Zapadnog Nila je emergentna virusna zoonoza uzrokovana virusom Zapadnog Nila kojeg u pravilu prenose komarci. U svom prirodnom ciklusu virus Zapadnog Nila održava se prijenosom između ptica i komaraca. Različite vrste ptica mogu biti zaražene ovim virusom, a klinička slika ovisi o vrsti tako da su najprijemljivije ptice iz porodice Corvidae (npr. vrane i šojke) koje razvijaju teške oblike bolesti s učestalim uginućima. Također, osjetljive su i mnoge grabljivice (npr. sove, jastrebovi i orlovi), neke vrste ptica pjevica, vodena perad, kao i neke druge vrste ptica u kojih bolest također može rezultirati uginućem. Ptice pojedinih vrsta su značajne za održavanje virusa zbog visoke razine viremije nakon zaražavanjam, zbog koje predstavljaju rezervoare uzročnika. Osim ptica i različite druge vrste životinja mogu biti zaražene, ali ove infekcije su u pravilu asimptomatske. Iznimka su infekcije konja koje rezultiraju oboljenjam životinja kao i infekcije ljudi. U konja i ljudi pojavljuju se neurološki klinički znakovi koji mogu završiti smrtno, što daje izraziti značaj ovoj bolesti u veterinarskoj medicini, ali i predstavlja ozbiljnu javno-zdravstvenu ugrozu.
Virus Zapadnog Nila je pripadnik roda Orthoflavivirus porodice Flaviviridae. Srodan je drugim zoonotskim virusima iz ovog roda poput virusa krpeljnog encefalitisa, Zika virusa, Usutu virusa, virusa dengue te virusa žute groznice.
Virus Zapadnog Nila prvi put je izdvojen 1937. godine iz osobe s groznicom u regiji Zapadni Nil na sjeveru Ugande od kada se proširio diljem svijeta. Do kraja 20.-og stoljeća oboljenja životinja i ljudi su sporadično bilježena u Europi i povezivana su s migracijom zaraženih ptica. Međutim, u posljednjih 20-ak godina virus Zapadnog Nila se endemizirao u mnogobrojnim europskim državama što mu je omogućeno širenjem u populaciji ptica na ovim prostorima kao i mogućnošću prezimljavanja u komarcima koje rezultira međugeneracijskim prijenosom. Prvi sporadični slučajevi infekcija ljudi i životinja u Hrvatskoj opisivani su u prošlom stoljeću, da bi od 2010. godine kontinuirano dokazivali infekcije u konja, najčešće u istočnoj i središnjoj Hrvatskoj. Prva klinička oboljenja ljudi potvrđena su 2012. godine te se od tada pojavljuju gotovo svake godine. Sveukupno je od 2012. godine potvrđeno najmanje 116 slučajeva od kojih su neki, na žalost, imali i smrtni ishod.
Kako je ovaj virus proširen u Africi, Europi, Srednjem istoku, Sjevernoj Americi i Zapadnoj Aziji, smatra se najraširenijim zoonotskim virusom kojega prenose komarci na svijetu. U posljednja dva desetljeća ovaj virus je kontinuirano prisutan i u Hrvatskoj te se danas bolest Zapadnog Nila smatra endemskom bolešću u većem dijelu kontinentalne Hrvatske.
Virus Zapadnog Nila se gotovo isključivo prenosi ubodom komaraca inficiranih tijekom hranjenja na zaraženoj ptici koja je u stadiju viremije. Najznačajniji prijenosnici bolesti su komarci iz roda Culex, koji su prošireni u cijeloj Hrvatskoj. Komarci virus prenose s ptice na pticu, a sporadično na ljude i konje. Značajno je istaknuti da su ljudi i konji slučajni i krajnji domaćini te niti u jednom trenutku ne predstavljaju izvor infekcije, odnosno ne postoji mogućnost zaražavanja od njih.
Infekcija virusom Zapadnog Nila u ptica može biti asimptomatska, uzrokovati nespecifične kliničke znakove, ali i neurološka oboljenja koja se očituju inkoordinacijom, neprirodnim zakretanjem glave, drhtanjem, slabošću i letargijom. Oboljele ptice mogu uginuti unutar nekoliko dana, a klinički oblik bolesti i smrtmnost ovise primarno o vrsti inficirane ptice.
Infekcije u konja u pravilu su asimptomatske (80%), a neke životinje pokazuju nespecifične kliničke znakove uz povišenje tjelesne temperature. Međutim, u 90% životinja s kliničkim očitovanjem bolesti razvija se virusni encefalitis sa smrtnošću i do 50%. U tim slučajevima neurološki klinički znakovi najčešće uključuju ataksiju, podrhtavanje i slabost mišića, padanje životinje, škrgutanje zubima i preosjetljivost na podražaje. Životinje koje legnu i ne mogu ustati zbog nastanka paralize u pravilu ugibaju.
Većina infekcija virusom Zapadnog Nila u ljudi je također asimptomatska (80%) dok se u preostalih najčešće pojavljuju u obliku groznice sa simptomima sličnim gripi (približno 20%). Međutim, neki zaraženi ljudi obole od neuroinvazivne bolesti koja se može očitovati kao meningitis, encefalitis ili, kao najteži oblik, mlohava klijenut. Smrtnost u ljudi koji razviju neuroinvazivnu bolest je 10%, a rizik od teškog oblika bolesti i smrtnog ishoda se povećava s višom životnom dobi.